U narodu se naziva Lazareva stena, meštani je nazivaju Velika. Meštani su oduvek bolje znali.
Nedavno, 2015. završena je akumulaciona brana Rovni, kada je od reke Jablanice nastalo jezero. Pre svega služi za vodosnabdevanje Valjeva i okolnih mesta, ali lepota koja je nastala može služiti svima nama, za odmor, kupanje i uživanje. Vidikovac “Lazareva stena” iznad reke sada je postao još atraktivniji. Još uvek mnogima neotkriven, pogled sa ovog mesta na jezero je zaista fantastičan, po meni je ušao u top 5 vidikovaca u Srbiji, bez preterivanja. Kažem, jezero se uklopilo u ovaj predeo kao da je sama priroda napravila ovo čudo, a ona kada stvara to su uvek remek dela. Napravili smo nešto najbliže tome.
Tokom posete i nakon toga mnogi su me pitali kako da dođu tamo i gde je ta lokacija, te evo objašnjenja:
Do vidikovca uopšte nije teško doći, jako je pristupačan, tako da ga možete osvojiti sa malom decom, bez previše napora. Od tačke gde možete parkirati auto, potrebno je oko dvadeset minuta peške, laganog uspona do stene. Makadamska staza do vidikovca započinje u selu Stubo, nedaleko od seoskog groblja, gde inače možete parkirati auto kraj puta. Označio sam Vam na mapi ovde tačku gde uspon započinje. Makadam pratite blago uzbrdo, gde na dva mesta postoji i tabla sa oznakom da ste na pravom putu. Kada dodjete do raskrsnice na proplanku, imate tri opcije, vi birate levi put koji vodi blago nizbrdo.
Nakon toga imate još jedan mali deo kroz šumu i stižete do cilja! Sa leve strane ćete videti malo strmiji uspon do stene. Iz šume direktno izlazite na stenu sa najboljim pogledom, što daje još jednu čar i momenat iznenađenja.
SAVETI: – Iako se makadam čini dovoljno širok da idete kolima do vidikovca, nemojte to raditi. – Tokom boravka na steni budite obazrivi jer je dosta neravna a na velikoj ste visini. – Zbog sve veće popularnosti, ukoliko imate mogućnosti obilazak odradite radnim danima u prepodnevnim časovima. – Ponesite flašicu vode i čokoladicu sa sobom, ali smeće za sobom u povratku ponesite. – Ovaj predeo je stanište zmija, iako ih nismo videli budite obazrivi naročito kod stena. – Imajte na umu da je brana Rovni i jezero izgrađeno pre pet godina te da google mape nisu apdejtovale sve puteve u okolini, da i dalje prikazuju stare putove kroz jezero a ne prikazuju neke nove. Svakako nije teško snaći se prema navigaciji. Do sela Stubo možete doći preko same brane ili putem preko manastira Lelić, ukoliko dolazite iz pravca Valjeva.
Za više ovakvih informacija, fotografija i ideja zapratite me na instagramu.
Predlog za smeštaj u blizini Lazareve stene: Ranč Harmonija
Kada saberete dva psa, četiri, recimo, prespavane noći i dva godišnja doba za to vreme, rezultat je osmoro nas koji smo pobili sve teorije slučajnosti. Aleksinac pamtim po najboljem pogledu u gradu, sa balkona kuće koju nam je tetka poklonila na par dana. Nije joj bilo dovoljno te je za nas pripremila i picu, princes krofne, koh. Nisam ga jeo godinama, prisetih se detinjstva i zelene plastične činije iz koje je često virio. Sa puno mleka. Kafu ne pijem, ali njih petoro po pet šoljica dnevno. Deminutiv je zapravo greška. Sudeći po željama, mnoge se ostvaruju. Na tom brdu iznad praznog grada, ponovo sam osetio kako je kada nisi zatvoren u četiri zida.
Izreka “nije bitno gde ste, već s kim ste” odvela nas je nekih dvesta kilometara od Beograda, u pusti, nespretno docrtani, kišoviti Aleksinac. Da ga temeljno obiđemo sprečavali su nas naizmenično virus i kiša. Razjareno plavetnilo organa reda. Nered je plodno tlo za ideje koje ponovo naviru. Želeli smo mnogo, dobili smo. Zapravo, ne to mnogo. Drugo mnogo. U pauzama smeha ugrabili smo trenutke dok su tamni oblaci kao pekinezeri samo kevtali, ujedali nisu. Utisak je da ove ulice, reka, mostovi, te zgrade i parkovi imaju dosta potencijala koji se za sada koristi na kapljice. Centralna pešačka ulica, sređena je, popločana i oplemenjena šarmantnim drvoredom. Iako teča strinine tetke lokalnog vezira verovatno radi na proizvodnji kanti za smeće, te su ih posadili u beton na svakih metar i po, koliko je dovoljno da prosečan Srbin zaboravi za šta one služe. Pardon maj frenš. Brojanje me je omelo u razgledanju fasada, taman kada je prestalo, naleteo sam na crkvu Svetog Nikole iz 1837. Okružena je školom, zgradom opštine, sudom, drvećem, čineći jako zanimmljiv kutak ovog grada, meni najdraži. Dok sam ispod metalne pečurke čekao autobus koji nikada neće doći razmišljao sam kako bih eventualno dodao po neku boju. Još koje drvo. Nastavili smo ka Moravici, znate onu rečicu iz Sokobanje? Ta hladna gospođetina. Kad ono, bum! Napuštene zgrade, silos, fabrike, može li lepše, može li bolje? Ne krijem oduševljenje takvim lokacijama, gde naviru ideje za fotkanje, uredjenje, transformaciju. Gde pod nogama puckaju ostaci cigala, stakla i poločica, razbijeni prozori iscrtavaju svetlost po popucalim zidovima. Na tom mestu nastao je ovaj momenat, gde svi još uvek nedovoljno upoznati poziramo u nepoznatom. Neko će već kupiti taj silos, zeleni krov ofarbati u žuto a ovaj ram pretvoriti u izlog.
Od prirode smo ugrabili jedino čuveni park Brđanku. Čuveni jer ja tako kažem. Nismo uspeli da overimo Soko grad, vodopad Ripaljku ili manastir Jermenčić. Zamenjeni su palačinkama sa linoladom i seckanim lešnicima koje je Cakana pripremala dok smo mi posmatrali kišu razmenjujući reči. Prethodno je sastavila spisak želja, moje izgrešila. Opraštam i volim. Maja joj je bila šegrt pomagač, na prinudnom radu. Neša je istezao svoje telo i želju za ljudima. Miloš pričao o ovcama u Argentini. Đole želeo da ih pojede. Anja je uz špricer u ruci zauzimala domene i nazive na instagramu. Deni prepričavao prošlost i sadašnjost.
Mnogo je neotkrivenih dragulja po Srbiji koji čekaju da budu istraženi, sređeni, renovirani, restaurirani. Jedan od njih je Arača, ostaci srednjovekovne romaničke crkve, izgradjene u 13. veku na temeljima još starijeg zdanja. Vlasnike i posednike je menjala jako često, sve dok je turska vojska nije spalila 1551. te od tada nije obnovljena. Oko velelepnih zidina tokom srednjeg veka postojalo je naselje, koje je vreme sakrilo, stanovništvo je napustilo domove bežući od poreza, domovi su napustili zemlju. Crkva je tako ostala kao jedini vidljivi trag prošlosti.
Arača se nalazi na putu kada iz Novog Bečeja krenete prema Kikindi, prodjete skretanje za prirodni rezervat “Slano Kopovo” kome smo se kasnije vratili, te nakon još oko 5 minuta vožnje skrećete desno. Putokaz ne postoji već smo koristili isključivo google mape. Kada skrenete sa glavnog puta čeka vas makadam srednjeg kvaliteta. Kontura crkve se vidi već sa magistrale, ali kako se približavate crvena opeka prkosi suncu, upada u oči. Oko nje se nalazi mali šumarak, koji čuči u moru njiva kao kakva oaza. Leti, kada upeče sunce verujem da i jeste mala oaza za skriti se. Kako spoljašnost, tako je i unutrašnjost gradjevine zaista fascinantna, možete provesti najmanje sat vremena posmatrati sve detalje koji su odoleli, preživeli. Hvatati na fotografijama što bolji ugao. Zamišljati kako je sve izgledalo pre razaranja.
Medju drvećem imate i improvizovanu klupicu sa stočićem, tako da možete sesti i odmoriti, napraviti piknik ili samo uživati u prirodi. Posmatrati krave koje pasu na obližnjem pašnjaku, ili čisto prostranstvo ispred vas. Verujem da je tokom proleća i leta slika drugačija, u novembru je sve ogoljeno. Po koja bunika viri, nemojte je konzumirati. Nekoliko minuta pre nego smo krenuli dalje, stigao je još jedan auto, tako da ovo mesto baš i nije inkognito koliko izgleda u prvi mah. Ima još zaljubljenika u neotkriveno. Mi smo svoj auto ostavili malo dalje od crkve ne bi li prošetali, jer smo bili sa psima, ali ukoliko ne volite šetnju, imate parking i pored samog objekta. Ono što je dobro, celo područje je pod video nadzorom, osim unutrašnjosti crkve, što i ima posledice – ispisana imena, potpisi, grafiti. Ne u velikooj meri, ali postoje. Pre svega je važno naučiti decu na koji način se voli, a na koji mrzi sopstvena država.
Po povratku ka Novom Bečeju, kod putokaza za rezervat prirode “Slano Kopovo” skrećete levo, parking je odmah tu čim predjete prugu, kraj drvene strehe. Samo jezero nije baš blizu parkinga niti je jasno obeležen put kako stići do njega, tako da se uputite odatle peške prema Arači otprilike, preko livade.Ukoliko u jednom momentu vidite nekoliko tabli koje izranjaju iz trave, na pravom ste putu. Table označavaju predeo do koga mogu krave i ostale domaće životinje da se kreću i koriste livade za pašu. Mi smo koristili i google mape sa telefona kako bi lakše došli do cilja. Kao i kod njiva, novembar donosi nepregledno prostranstvo ispucale zemlje, koja vapi za vodim i čeka jesen i zimu. Onu pravu jesen. Kiša će vratiti život u ovaj kraj.
Slano Kopovo, jezero koje predstavlja paleomeandar reke Tise su ustvari dve depresije ispunjene vodom, jedna slanom, dok je druga slatkovodna. Obe isparavaju tokom leta tako da vodu možete zateći samo u kasnu jesen, zimu i početak proleća. Celo ovo područje obilije životinjiskim i biljnim svetom, predstavlja jedno od najvažnijih staništa barskih ptica u zemlji kao i važnu stanicu jesenjih migracija ptica sa severa Evrope ka Africi. Mi smo sreli nikoliko letača kao i nekoliko srndaća. Krave i pse. Prošetajte po sasušenom dnu, koliko vas noge ponesu, jer kraj se ne vidi. Po sredini stoji vodomerna tabla, suva, pokazuje kako bi trebalo biti. Uživali smo u oim živopisnim predelima nekoliko sati, bio je to jedan zanimljiv izlet koji preporučujem svima. Tokom, letnjih meseci kada dan duže traje, uz ove dve lokacije možete uvrstiti i Carsku baru koja je jako blizu.
Oba lokaliteta očekuju boljitak kojem se nadamo. Arača treba biti rekonstruisana, da dobije sjaj kakav je imala, dok Slano Kopovo treba dobiti navodljavanje iz kanala DTD, kako bi tokom cele godine imala zalihe vode a klimatske promene što manje uticale na život u ovoj oazi. Do sledećeg putovanja, pratite me na instagramu. Jer domovina je svet.
Divčibare je poznato planinsko mesto na planini Maljen, nedaleko od Valjeva, ne mnogo dalje od Beograda. Na nešto više od dva sata vožnje od glavnog grada, stiže se u ovo lepo, šumovito mesto. Oktobar mesec, nema mnogo turista, vreme kišovito ali očekujemo sunce naredna tri dana. Padao je i sneg na momente, za mene prvi ove godine. Smešteni smo nedaleko od centra, u apartmanu “Triangl“, moderan, jako dobro opremljen, čist, za svaku preporuku.
Za četiri dana smo obišli nekoliko vrhova, vidikovaca, dva restorana, vodopad, šume, potoke, livade. Sve što sam obišao, preporučujem i vama, tako da vatajte beleške. Prvog dana smo se odmah po dolasku bacili na šetnju, krenuli smo ka vidikovcu Paljba, koji se nalazi na samom putu ka Valjevu, uz magistralu. Do njega je potrebno nekih pola sata do 40 minuta šetnje. Uspon nije težak, sve vreme se ide asfaltnim putem, nažalost. Na samom vrhu postoji pečurka za sedenje, ograda i plato sa kojeg možete fotkati prostranstvo. Mislim da pogled puca ka Mionici i Kosjeriću. Vidikovac nažalost nije baš najčistiji, što je produkt nemara, kako ljudi koji ovde svraćaju tako i lokalne komunalne koja nije postavila nijednu kantu za smeće. Generalno, jako su retke kante za smeće na celom potezu Divčibara, što naravno nije opravdanje đilkošima da prljaju i mrljaju.
Nakon pauze i uživanja na Paljbi, možete se zaputiti kao i mi na vrh Golubac, koji je od vidikovca udaljen pa recimo još nekih pola sata. Krećete putem nazad ka centru, da bi se u jednom momentu isključili levo ka brdu. Golubac je jasno vidljiv s obzirom da se na vrhu nalaze dve ogromne telekomunikacione antene. Mi se nismo sve vreme držali puta, umorni od asfalta skrenuli smo u šumu levo, te relativno utabanom stazicom nastavili put. Daleko lepši doživljaj od pozdravljanja lokalnih auspuha. Ukoliko imate gps, možete se uvek voditi njime, praviti svoje prečice, pronalaziti nove puteve ka zadatoj tački. Na vrhu postoje sto i klupe za odmor, sa predivnim pogledom na Divčibare. Ova lokacija je daleko čistija, ali nisam siguran koliko je i bezbedna s obzirom na antene iznad vas. Usput tokom šetnje postoje putokazi ka izvorima nedaleko odavde, te ukoliko imate vremena i snage možete ih obići. Mi nismo, već smo se laganim hodom po ogoljenim brežuljcima uputili ka apartmanu, te dalje ka traženju mesta za ručak/večeru. Gladni kao vukovi, kojih ovde izgleda nema.
U samom centru Divčibara postoji nekoliko restorana/kafanica, mi smo se gladni odlučili za prvi na koji smo naišli, kasnije shvativši da smo imali sreće. Restoran “Beli Bor” se nalazi u samom središtu, preko puta crkve, pored početne tačke za sve obilaske i staze za šetanje. Restoran je pomalo starijeg kova, sa kariranim stolnjacima, ljubaznim konobarom, ukusnom hranom. Nismo ih menjali sva tri dana koliko smo bili ovde, tako da mogu reći da preporučujem mesto ukoliko ste gladni, a posle ovakvih šetnji teško da to nećete biti. Po povratku u apartman smo uživali u kartama, slagalici, Netfliksu, slatkišima.
Sutradan smo se odlučili za malo veći uspon. Iz centra, kod crkve, krećete putem ka Paljbi, ali se ubrzo isključujete levo ka Crnom vrhu. Izuzetno zanimljiv put kroz šumu, traje oko četrdesetak minuta uspona. Na samom kraju postoje zapravo tri ili četiri vidikovca, koji gledaju na različite strane sveta, svaki interesantan na svoj način. Na jednom od njih, postoji i čuvena ljuljaška, omiljeno mesto za fotografisanje na planini Maljen. Ovde smo proveli sigurno nekih pola sata, ako ne i više, uživajući u vazduhu, pogledu, priči i snikersima koje smo poneli da se okrepimo. Svakako preporučujem da ponesete sa sobom vodu i neke čokoladice, jer Lidla ovde nema. Put ka Crnom vrhu i dalje prema Velikim plećima (sledeća destinacija) je mnogo bolje označen i markiran od puta ka Paljbi i Golupcu. Ukoliko nastavite dalje od ljuljaške, prema ski stazi, put vodi ka sledećem usponu i vrhu Velika Pleća, meni omiljenom pogledu koji ostavlja bez daha. Ne, nije to bio samo rezultat umora i uspona. Na putu izmedju ova dva vrha, prolazite pored živopisnih seoskih kućica, kroz šumu i nekoliko pašnjaka. Negde na pola puta, na samom usponu ka cilju, nailazite na drvo koje svojim oblikom mami da zajedno okinete neku fotografiju, selfi ili fotku sa njega. Sa Velikih pleća, nakon uživanja u prostranstvu koji on nudi, vraćate se istim putem nazad ka Crnom, do nekih pola puta, kada možete skrenuti desno kroz gustu šumu, nizbrdo, sve do živopisnih potoka Bela Kamenica i Čalačkog. Kutak je toliko skriven i zelen da imate utisak da ste u totalnoj divljini, a ne na samo nekih 10 minuta od ski staze i naseljenog mesta. Zvuk potoka i šume najbolje odmara. Za ovaj potez će vam biti potrebno par sati, ali zaista vredi svaki minut proveden u ovoj božanstvenoj prirodi i svemu što nudi. Dan smo zavšili ponovo u restoranu Beli Bor, igranju karata, slušanju muzike, toplim radijatorima, Netfliksu. Odmarali smo mišiće za sutrašnji dan i najzahtevniji put do vodopada.
Treći dan je rezervisan za vodopad Skakalo, do kog možete doći peške uz magistralu koja ide prema Mionici. Nakon nekih 40 minuta šetnje, sa blažim usponima, skrećete sa puta desno, strmim šumskim puteljkom ka ponoru. Postoji tabla sa oznakom za skretanje. Ova deonica se ne preporučuje baš svima zbog zahtevnosti, potrebno je biti u dobroj obući, oprezan i relativno pripremljen na silazak i kasniji uspon, naročito jer ume biti klizavo i puno lišća. Put je svakako odlično markiran i ne možete zalutati, a već od magistrale žubor vode će vas voditi ka cilju. Sam vodopad je prelep, iz par delova, visok oko 30 metara. Možete mu prići sa nekoliko strana, popeti se na stene (što je posebno zahtevnije i može biti jako klizavo), prići mu bliže ili posmatrati magiju iz podnožja. Fotkati se mora iz više uglova jer je teško uhvatiti celinu u jednom kadru. Povratak, uspon, bez vazduha, bol u nogama, ponovo isti restoran, ali različita hrana. Bio je to jedan dan za pamćenje, najnaporniji ali najuzbudljiviji.
Četvrtog dana možete obići vrhove Kraljev sto, koji je zapravo i najviši vrh ali mi nismo imali snage da ga posetimo po planu. Nalazi se na pola puta od Divčibara do vodopada Skakalo. Takodje, u tom danu, zajedno sa njim, možete se popeti i na Ljuti krš, koji takodje izgleda na fotografijama jako zanimljivo. Postoje putokazi i markeri za oba ova vrha. Možda smo trebali to da ostavimo za četvrti dan, ali smo se umesto toga zaputili ka planini Suvobor i Rajcu, poznatom po čuvenoj kosidbi. I po jakom vetru – kasnije shvatamo. Ipak su šumovite planine mnogo lakše i živopisnije za osvajanje. Ukoliko se nadjemo ponovo u ovim krajevima, zasigurno ćemo overiti i ta dva spomenuta špica. Do tada, vratismo se u ovaj veliki, lepi, prljavi Beograd. Čuvajte prirodu, vraća troduplo.