Momenti: To nešto.

Nazaret. Grad za koji smo bar jednom čuli, u pričama o Isusu, veri i ratovima. Nažalost, često su poslednja dva braća blizanci. Razlike su ovde vidljivije. Razlike u slobodi, pripadnosti, pa i ubeđenjima na kom mestu je Devica Marija saznala da će ostati trudna, na kom se porodila, te ko treba zameniti krov crkve koja pripada svim strujama. Ipak, oni koji osećaju te različitosti, koji veruju ili ne, podsmevaju se ili su ovde iz čistog pomodarstva – osećaju isto. Mir. Onaj sa kojim u smiraj dana zaspite kao jagnje, ili koji ubrzo postane nemir. Steže grlo. Ni iz čega nastaje prasak. Da manje filozofiram, svako na ovom mestu oseti nekakvu vrstu energije, upravo jer smo pripremljeni na to, očekujemo je. Um nam uvek pruža ono što priželjkujemo. Sreću, ushićenje, patnju ili bolest. Lično, osetio sam to nešto jer sam želeo da osetim. Vernici osećaju, jer im je ovo dom. Turisti osećaju, jer im je ovo mesto za čekirati se. Bio sam u Nazaretu, znaš. Gle, cena skače.

Shvativši to, nisam se dugo zadržavao u unutrašnjosti ovih prelepih gradjevina, ostavio sam da oni kojima to duši znači, uživaju u tišini. Ovaj grad i jeste tišina. Nečujan. Ljudi su nečujno napustili svoje domove, radnje, porodice. U potrazi za boljim životom. Ulice su poluprazne, većina izloga raznih lokala zatvoreno. O tim zidovima i popločanim džadama najviše sam naučio kroz jutarnju šetnju organizovanom turom koju vodi mlada devojka, zaljubljena u svoj grad, umetnost, muža i decu. Priče koje ćete čuti od nje, ne verujem da možete pročitati bilo gde u pisanim vodičima. Upoznali smo ulične kanale, drvene prozore, oluke, način gradnje, lokalne zanatlije i ugostitelje. Barem one koji se još uvek bore za svoj deo kolača, a kolači su u Nazaretu izvrsni. Hrana, inače. Nezaobilazno mesto za kratki predah je restoran koji je ujedno i muzej kolekcionara Abu Ashrafa koji sam priprema hranu za svoje goste. Fotkanje je zabranjeno. Masnim prstima nastavljamo. Preskačemo ulična udubljenja kuda su magarci vukli kola. Osluškujemo jezike. Večera nakon napornog dana ipak mora biti opuštajuća uz lokalnu atmosferu začinjenu modernim. Krompiri iz samog raja stigli. Ruzmarin tamo uspeva, vidim. Iznenadiće vas koliko su meštani ovde nasmejani i srdačni, koliko žele da vas ugoste i popričaju sa vama. Ne samo ljudi. Kameni blokovi takodje. Nažalost joj se ne sećam imena, ali su mi ostale urezane njena nostalgija, osmeh koji je uputila svakom komšiji, mindjuše koje sama izradjuje, znanje koje svakodnevno deli. Hvala našem vodiču.

Taj ulični muk katkad prekine graja dece u daljini, škripa zarđalih metalnih vrata, pozivi na molitvu sa obližnjih minareta. Nazaret je grad sa najvećom zajednicom Arapa u Izraelu. Zbog toga je tako srdačan. Iz istog razloga grad koji umire. Najuporniji smo mi koji smo došli da osetimo to nešto.

Momenti: Proleće

Puškar je prvo što smo ugledali nakon šesnaest sati provedenih u vozu. Noć pre toga jurismo miša po njudelhijskom hotelu. Kažu menadžer je. Puškar u pustinji. Mesto odakle je potekla ljubav prema Indiji. Trenutak kada smo shvatili da se poznajemo svetlosnu godinu, a po kazaljkama tek nepuna dva dana. Ti šareni ljudi, svako sa svojom mukom i najvećim vrlinama. Sunce je sijalo u boji peska, baš onog koga smo iskašljavali, vadili iz pupka, očiju, tresli iz patika. Nego, da se vratimo na početak. Zavoleli smo se. Vožnja vozom. Recimo ona iskustva koja jedva preživite ali mazohistički obožavate. Drugom prilikom. Moram vam reći da hoteli u Indiji nisu baš ono što inače očekujete, niti restorani, ulica. Nisu ni komšije. Srećom, zabrinutost ovde traje nekoliko sekundi, sve dok vas neko ne pogodi obojenim puderom u lice. Plavom i zelenom. Ljubičastom i pink. Ne postoji isto biće u ovoj gužvi. Ne postoji isto biće na ovom svetu.

Holi festival, početak proleća. Nisam ni slutio da je ujedno i početak unutrašnje promene ka kojoj svi težimo, ali smo obično lenji da je pokrenemo. Nisam je zvao, sama je došla. Ne preterujem, putovanja inače menjaju karakter, ali Indija mi je opalila šamar. I ostadoh nasmejan. Posavetovali su nas da obučemo ono što nam je najmanje drago. Jeftino. Jer se neće oprati. Beše tako. Naoružani osmesima, niko od nas nije bio siguran šta nas čeka. Bojažljivo zakoračismo na ulicu. Osluškujemo viku, nekakav akumulator na izdisaju, golubove u letu. Vrše nuždu nad jezerom. Krava sa zelenim rogom nas na trenutak pogleda. Nebitni smo joj, te nastavi da jede plastičnu čašu. U ruci čvrsto držim kesu sa bojama, spreman za napad. Na očima cvikeri, posmatramo jedni drugima trošne zgrade u odrazu. Zvučnici su sve moćniji, uzbuđenje raste kako se približavamo trgu, centru zbivanja. Iza ugla prvo ode čelo, rame i leva ruka. Te desna patika i leva šiška. Uskačemo u masu dok svaki atom u meni eksplodira. Mirisi, dodiri, borba za vazduh, borba za vid, muzika, nekontrolisani skokovi u ritmu svega što nas je obuzelo.

Napravih pauzu u pisanju i odradih svoj prvi čas joge. Slučajnost. Taj dan je, mogu vam reći, još bolji kada ga zamišljah u slou moušunu.

Sećam se tih zidova, krovova sa kojih je letela boja, balkona bez ograde, klima uređaja, traka i zastavica obojenih u život. Svih tih osmeha. Tokom festivala nestaju kaste, društvene podele, godine i boja kože. Ako pitate Indusa – crvena je ljubav i plodnost, žuta je prirodni lek kurkuma, zelena je proleće a plava je Krišna. Ako pitate mene – rezerviši kartu za mart. Ili kako se već pogode mesečevi ciklusi.

Momenti: Revolucija

fotograf: Jovan Čavić

Kako smo došli do toga da obožavam mostove? Spajali su zaraćene strane Beograda. Oduvek  sam ih crtao po ižvrljanim sveskama, nazivao pogrdnim imenima. Ovaj lepotan nazvan je po revoluciji, datumu kada je započela. Da ih je više, pa da svaki most na svetu ima svoju.

Živim opsesiju da u svakom gradu lovim poglede, one najlepše sa vrhova brda, zgrada ili antena. Vidite li Isusa preko puta? Zdravo, drugar. Podno njega nalazi se jedan od tih pogleda – na most, na grad, na sve što ste ovim putovanjem dostigli. Zaplovili smo brodićem ka drugoj obali reke Težo, pre svega da kupimo čarape, sa mostom na njima. Poljubili vrata, otvorili neka druga. Posmatrali. Sve dok oči nisu upile dovoljno svega. Tada smo se uberom vratili na prvu stranu, preko crvene gvožđurije, blejali kroz prozor kao prosečan pas. Jer oni najbolje znaju uživati u momentima. Učenje je revolucija. Četrdeset i pet meseci trajala je izgradnja, sada je jedan od najmoćnijih simbola Lisabona. Šta sve možemo naučiti za to vreme?

Kada se sa širokih traka spustite u uske ulice, zastanite kraj visokih crvenih stubova, jer  se svaka priča mora sagledati sa obe strane. Nije potrebno da kao i ja budete zaluđeni mostovima, ima na ovom keju muzeja, utvrđenja, kolača, skejtaša, ptica i svega što Lisabon čini metropolom. A kada zađete ka kopnu, među tramvaje, mirise, kaldrmu i sazvežđe restorana, Lisabon postaje neodoljiv. Kažem vam, dve strane iste priče.
Uživajte kraj mosta u smiraj dana, probajte tart u Pastéis de Belém, vozite električni trotinet po šetalištu, popijte pivo na stepeništu ispred MAATa. Zamišljajte San Francisko. On će se već nekako snaći.